Zašto ne vole jesen…

Jedini zvuk glasniji od kapi kiše su riječi onih koji upravo radi njega prigovaraju i mršte se. Što im to toliko smeta? Mokre košulje i blato na cipelama, vjetar u kosi i lišće koje prekriva istrošene puteve kojima su i tako već toliko puta prešli? Polupuna ili poluprazna, je li bitna količina ili sadržaj? Čaša ostaje jedina konstanta.

I dok gledam kroz prozor u dvorišta koja me okružuju, puna boja i oblika koji prkose melankoliji, topla deka koja me obavija podsjeća na naslage koje se vjerno kroz godinu prikupljaju i lijepe na karakter, griju i talože jedna na drugu dajući lažan osjećaj sigurnosti. Užurbanost modernog života, neonske reklame i trka u kojoj nikako da pobijedimo no svejedno je trčimo, kao gusta siva magla mute nam pogled pa zaboravljamo na prirodne cikluse, zaboravljamo na krug postojanja. Jesen je oduvijek imala dva aspekta, kao primarni i sekundarni ih možete kategorizirati jer u čovjekovoj je prirodi da sve stavlja u ladice i lijepi etikete. Često o ovom godišnjem dobu govorimo kao o vremenu kada se ubiru plodovi našeg rada, kada rezultati ukazuju na mane ili vrline iz prošlosti. Walter Scott je rekao “Ukoliko drvo ne procvate u proljeće, uzalud ćeš na njemu tražiti plodove u jesen.” I tako mi odlazimo u berbe, skidamo grozdove sa trsova i jabuke s grana, a staklene posude punimo povrćem i pažljivo ih slažemo na stalaže. Završavamo poslovne projekte i divimo se svojim uspjesima koje smo marljivo pripremali zaboravljajući na sekundarni, onaj drugi, često puno teži, zadatak koji se pred nas stavlja, odbacivanje. Jesen je mnogima najteži period u godini jer iziskuje mnogo rada, fizičkog, psihičkog i emotivnog. Plodovi naših života nisu uvijek blagotvorni za nas, barem ne svojim zadržavanjem, neke od njih treba i odbaciti. Ovo je idealno vrijeme za napuštanje svega što nas ne gura naprijed, a priznavanje mogućnosti da postoje dijelovi u nama koji nam nisu od koristi mnogima teško pada kao ideja pa samim time rijetko prelazi iz riječi u realizaciju.

Pažnju je uvijek lakše usmjeriti prema van nego prema unutra, mnogo je jednostavnije upirati prstom i prebacivati krivnju nego preuzeti odgovornost, nikad nismo mi krivi, nekako se uvijek pronađemo u poziciji žrtve. Vječni patnici nad kojima se vrši radnja, kojima se događa život, objekti u priči nesposobni odbaciti scenarij sporednog glumca i zablistati u glavnoj ulozi. Ovo je trenutak. Jesen skriva potencijal pročišćenja. Sada je vrijeme za razgovor sa samim sobom, introspekciju i priznavanje, odbacivanje lišća koje nas je do nedavno krasilo. Čaša je jedina konstanta. Svoj karakter punimo i praznimo osobinama i navikama, sviđanjima i negodovanjima, suzama i smijehom. Kada je čaša do vrha puna i kada više u nju ne može stati niti kap, a u nju takvu, prepunu same sebe, ulijemo još, preko rubova će se preliti i ono što želimo i ono što ne želimo da je napusti. Nije li možda mudrije kontrolirati punjenje i pražnjenje? Nije li možda praktičnije prepoznati što u čaši želimo, a što ne?

Jedino stalno u ovom Svemiru je promjena. Jesen je svake godine prilika za spoznaju o sebi i kočnicama koje nam usporavaju rast. Jesen je mogućnost za odbacivanje onoga što smo spoznali, a da nam ne koristi. Kod ubiranja plodova ne možete diskriminirati, treba ubrati sve zdrave voćke, ali i sve one koje su trule, a zatim ih pažljivo promotriti pa razdvojiti one koje vam trebaju od onih koje vam ne trebaju. Jeste li spremni za otpuštanje? Čujete li poruke što poklanja vam jesen?

“Tiho, o tiho govori mi jesen;
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.”

Dobriša Cesarić

 

 

P.S. Slika je preuzeta sa http://blog.flickr.net/en/2014/11/21/flickr-friday-the-phoenix-selection/

One thought on “Zašto ne vole jesen…

  1. Priroda je uvijek najbolji učitelj… kad bi samo malo češće tumačili ovako njene promjene… divan tekst…
    Pogotovo ova usporedba s voćem… nema diskriminacije, sve je tu sa svrhom, ali moramo sudjelovati u svjesnosti naših plodova, sami smo ih uzgojili…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *