Tko normalan nema ožiljke?

FOR ENGLISH VERSION OF THIS POST PLEASE VISIT https://steemit.com/writing/@zen-art/who-among-us-doesn-t-have-scars-short-story

Jednom je negdje živjela neka žena i kako to obično u svim pričama biva i ona je postojala tamo negdje na granici sna i jave, u svijetu priča i predaja, davno kada su se još želje ispunjavale čarolijama, kada je priroda govorila a čovjek kada je slušao. U tom vremenu cvrkut ptica bio je mnogo drukčiji nego što je danas, a opet, možda je bio sasvim isti. Možda su planine bile višlje, a mora dublja, a možda je sve bilo upravo kao što je i sada, upravo onakvo kakvo nam mašta zamisli, a život ostvari.

Žena je voljela trčati i jednom svakog mladog mjeseca na nebu trčala bi najdalje, trčala bi najbrže i trčala bi najbolje. Pripremala bi se dugo za taj događaj, planirala točno uvijek istu sportsku odjeću koju će nositi, određivala isti put kojim će ići i odbrojavala dane do velike udaljenosti koju će prijeći. Jednom je tako došao jedan od tih dana i ona je spretno na svoje tijelo stavila obuću i odjeću kojoj je jedina namjera bila pratiti je na njenom poznatom putovanju koje je uvijek iznova sa smiješkom nazivala avanturom mada svaki metar bio je isti. Krenula je kroz prvu ulicu i dok su joj se mišići još zagrijavali i navikavali na napor sa svakim novim pokretom, prolazila je pored poznatih dvorišta i kuća ukrašenih cvijećem koje je uvijek mirisno cvalo i bijelim zastorima na uvijek čistim prozorima iza kojih su se skrivali neki drugi ljudi, slični ili različiti od nje. Ponekad bi zamišljala kakvi su, jesu li lijepi, jesu li pažljivi i da li rastu okruženi ljubavlju, ponekad se pitala da li su sretni. Iz prve ulice skrenula je desno na široki zemljani put između dva imanja. Polje joj je uvijek bilo s desna, a šuma s lijeva i dok se približavala križanju puteva noge su joj pri svakom dodiru s tlom podizale maleni oblak prašine i zemlje u zrak. Od zvukova je čula samo vlastito disanje i prirodu koja ju je okruživala, stapala se s njenim dahom i postajala dio njenog bića. Kod raskrižja je stala i rukavom obrisala znojno lice, pogledala u poznato račvanje i skrenula na lijevi puteljak što vodio je dalje između dvije ograđene livade. Nakon nekoliko trenutaka oštri dio metala zarezao je duboko u njenu desnu nogu. Zastala je iznenada više zbog iznenađenja nego zbog boli i pogledala u rumenu krv koja se slijevala niz njenu blijedu kožu dok je žica iza nje stajala kao da se ništa nije dogodilo, samo je malena crvena kapljica razbijala njeno metalno sivilo. “Kako nisam vidjela žicu?” pomislila je “Pa svatko normalan bi vidio žicu…

Mjesec dana je prošlo i mladi mjesec je ponovno pokazao svoje lice, a žena je ponovno krenula u trk. Prošla je pored kuća i u prolazu osjetila miris cvijeća koje je raslo u njihovim dvorištima osmjehujući se čistim prozorima i bijelim zavjesama koje čuvaju priče. Iz prve ulice skrenula je desno na široki zemljani put između dva imanja, poljem s desne i šumom s lijeve strane. Trčala je brzo i spretno dok joj je vjetar mrsio kosu i lijepio je za slano lice. Na raskrižju je zastala i rastegnula umorne mišiće pa skrenula na lijevi puteljak između dvije livade. Pomislila je kako bi mogla prijeći na drugu stranu puta no nije to učinila. Nakon nekoliko trenutaka oštri dio metala zarezao je duboko u njenu desnu nogu. Zastala je u nevjerici, gledala je čas nogu, čas bodljikavu žicu i dozvolila si je ljutnju na samu sebe dok je shvaćala kako joj se ožiljak otvorio i kako je iz njega ponovno počela kapati krv. “Ali znala sam da je tu žica.” pomislila je “Kako sam mogla ponovno napraviti isto? Pa svatko normalan bi vidio žicu…”

Dani su prolazili i došlo je vrijeme mladog mjeseca. Žena se pažljivo spremila i krenula na svoje trčanje. Kroz prvu ulicu prošla je mirišući cvijeće i gledajući zamišljeno u prozore velike i male koji su ju gledali poput očiju s brojnih kuća ukrašeni bijelim zastorima poput trepavica. Njeno prvo skretanje bilo je u desno na zemljani put koji je sa svoje desne strane ostavljao polje, a s lijeve zelenu livadu prepunu poljskog cvijeća koje se lagano ljuljalo na povjetarcu. Ruke su joj se skladno gibale pored tijela prateći brze pokrete nogu koje su je nosile kao divlju životinju koja uživa u svom trku. Na raskrižju je zastala i maknula pramen kose s čela i stavila ga iza uha, sada je bolje vidjela. Skrenula je na lijevi puteljak kao svaki put, koji je vodio između dvije livade. U daljini je vidjela žicu i što joj se više približavala to joj je više čitavo biće vrištalo da mora prijeći na drugu stranu, čula je vlastite misli kako joj govore da se udalji od bodlji, intuicija, onaj osjećaj u trbuhu, trnci na leđima, baš čitavo njene postojanje u prostoru i vremenu sklopilo se u jednu točku, jednu misao “makni se“, no ona to nije učinila. Nakon nekoliko trenutaka oštri dio metala zarezao je duboko u njenu desnu nogu. Stala je i pogledala komadić bodljikave žice na kojem je ostavila crveni trag sebe, a ožiljak na nozi počeo je peći i smetati ju. “Zašto nisam zaobišla žicu? zapitala se “Prešla na drugu stranu puta? Jesam li namjerno prošla ovuda? Pa svatko normalan bi vidio žicu…”

Za sljedeće se trčanje još marljivije pripremala nego do tada. Razmišljala je svakim danom sve više o svojim nogama kako prelaze puteve, kosi koju mrsi vjetar i ljepoti koju će doživjeti svim svojim osjetilima. Kada je došao dan mladog mjeseca krenula je trčati niz prvu ulicu i mirisati u prolazu cvjetove, gledati kuće i mahati prozorima koji zavjesama skrivaju svoje stanare. Skrenula je desno na zemljani put između polja s desne strane i livade s lijeve. Toliko ničega desno i toliko svega lijevo. Pred račvanjem puta je stala i okrenula se oko sebe, iznad glave vidjela je pticu u letu kako oslikava slobodu na plavome nebu. Krenula je lijevim puteljkom kao i svaki put do tada i svakim se pokretom borila sa svojim mislima, bila je odlučna i neodlučna, spremna i nespremna, u strahu i hrabra. Nekoliko koraka prije žice skrenula je na drugu stranu puta i zaobišla bodljikavi metal. U prolazu je vidjelo ono isto poznato mjesto na njemu sa smeđim i sasušenim dijelom nje na sebi. Okrenula se i počela nešto sporije, ali i dalje u istom smjeru, trčati u natraške, ne gledajući put ispred sebe već zureći u komad žice na kojem je ostavila dio sebe. “Pa svatko normalan vidi žicu.” pomislila je dok je žica postajala sve manja u daljini.

Jednom je tako negdje živjela neka žena, na granici sna i jave, u vremenu kada je sve bilo drukčije, a možda jednako kao i danas. Žena je voljela trčati i jednom svakog mladog mjeseca na nebu trčala bi najdalje, trčala bi najbrže i trčala bi najbolje. Trčala bi uvijek istim putem prolazeći pored šarenih kuća koje su krasili veliki i mali prozori okrunjeni bijelim zavjesama i gdje je cvijeće mirisalo u dvorištima. Skretala bi desno na zemljani put između mrtvog polja s desne strane i žive livade s lijeve. Jednom je na završetku tog puta, na njegovom račvanju, zastala i duboko udahnula svijet u svoja pluća pa skrenula desno. Bila je zadovoljna svojom promjenom. “Pa svatko normalan ima ožiljke.” nasmiješila se i otrčala u neku drugu priču.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *