Sa svojim zadnjim dahom… Dati ću mu život…

Sa svojim zadnjim dahom dati ću mu sve, dati ću mu sebe bez zadrške, dati ću mu život…

Jednog kišnog ljetnog jutra započeli smo naše zajedničko putovanje. Bio je sve, bila sam ništa. Kad sam ga prvi put ugledala izgledao je tako blijedo i dosadno. Nije bilo ničega, samo praznina koja me privlačila sve bliže i bliže jer cijela moja egzistencija bila ja postajanje stvaratelja, davatelja i kreatora. Praznina je ta koja uvijek pokrene, o da… Praznina koja želi da sve popunim. On je ležao gol i uplašen, poput novorođenog djeteta bez očekivanja o tome što će se dogoditi, tako nevin i mlad. Volim kada na sebi i dalje imaju onaj novi i svježi miris, odmah još jače poželim prijeći preko njih, razmazati se preko njih u svoj svojoj slavi i eksponirati se kako bi obogatila njihovu svrhu… Ne, ne obogatila, kako bi im DALA svrhu. On bi bio ništa bez mene, sam, u dosadi i dosadan, baš kao i ja bez njega. Mi se nadopunjavamo. U našoj koegzistenciji drugima donosimo suze i osmijehe. Drugima donosimo strah i donosimo smijeh, napetost i olakšanje. Postoji posebna veza između žrtvovanog i onoga koji žrtvu prima i bez obzira što se za njega žrtvujem ne trebam vašu sućut i ne trebam vaše žaljenje. Znam da postajem ništa dok on postaje sve i da ćete na kraju vidjeti samo njega, diviti se samo njemu. Ja ću biti ostavljena, zaboravljena, bačena u otpad. Nitko neće govoriti o meni dok će svi požudno konzumirati sve što sam na njemu ostavila. Jesam li ljuta? Jesam li ljubomorna? Vaša glupost mi je smiješna. Ljuta i ljubomorna? Ja? Znate tako malo o meni… Da, koristite moju vrstu i ubijate nas svojim korištenjem, ali ono što ne znate jest da mi živimo da bi bile korištene, živimo kako bi umrle i našu smrt prihvaćamo ponosno. Činimo to časno jer da nije nas vi ne biste znali ništa. Dale smo vam vašu povijest, dale smo vam vaša sjećanja. Svi vaši ratovi i sve vaše pobjede bile bi zaboravljene da nije bilo nas. Nas i njegove vrste… Što bi čitali djetetu prije spavanja i što bi rekli ljubavniku da mi nikad nismo postojali? Kako bi pozdravljali čovjeka iz daleke zemlje i što bi stavili oko noge ptici da prelazi preko velikih udaljenosti? Zar ne vidite? Mi smo stvorili sve. Ako nije zapisano, nije se dogodilo…

Dani i mjeseci su prošli i moj život je došao do svog kraja. Dala sam mu sve. Naš čovjek me je iskoristio kao što je i trebao, iskoristio je njega kao što je i trebao. Stvorila sam nešto lijepo, mi smo stvorili nešto lijepo i dok naš čovjek stvara moje zadnje tragove po njemu, dok me čvrsto drži u mojoj smanjenoj veličini dozvoljavajući da se dam u potpunosti, ja dajem sve što imam. Samo još nekoliko… Dati ću mu samo još nekoliko više… Sa zadnjim atomima snage i zadnjim dahom…

Sa svojim zadnjim dahom dala sam mu sve, dala sam mu sebe bez zadrške, dala sam mu život…

________________________________________

Tekst je pisan iz pozicije olovke, a originalna engleska verzija nalazi se na https://steemit.com/constrainedwriting/@zen-art/with-my-last-breath-i-will-give-him-life

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *