Ja nisam svoj mozak

Volim rođendane, prve dane u godini i bez obzira na kapitalizam jako volim ponedjeljke. Sve su to počeci puni potencijala nabijeni onom nekom dobrom vibrom koja govori da je sve ostvarivo, sve su to dani puni planova, odluka i promjena, dani koji mirišu na friško i novo, još netaknuto, neokaljano i čisto. Jučer sam navršila 32 godine i kao i svaki rođendan i ovaj je u koferima sa sobom ponio standardno pitanje  “Tko si ti?”, a ja sam ga jednako tako “standardno” izignorirala praveći se luda, kao da ne čujem, kao da se ne tiče baš mene. Ma nisam ja odavde, ja sam iz šume neke tamo, nekog svijeta dalekog, tu sam samo biciklom, mašem samo nakratko u prolazu.

Mozak je čudesan stroj. Siva nakupina neurona zadužena je za baš svaki trenutak naših života, od sjedenja do trčanja, krvnog tlaka i otkucaja srca, prikupljanja i obrade informacija od pet osjetila, snova, mišljenja, emocija. On ne prestaje s radom kad spavamo, a stručnjaci procjenjuju da tijekom dana proizvede oko 70 000 različitih misli. Volim čitati zanimljivosti o ovom ljudskom organu i ne mogu se nikad odlučiti koja mi je draža. Postoji ona koja govori da struja koju mozak proizvodi može napajati žarulju od 10 do 20 W i ona koja pokušava objasniti zašto ljudi osjećaju fantomsku bol u amputiranim udovima, no svakako najdraža je činjenica da zdravi mozak baš nikada ne gubi sposobnost učenja. Ako mozak nikada ne gubi sposobnost učenja i stvaranja novih veza među neuronima, zašto se neki ljudi drže određenih stavova “kao pijan plota” ? Zašto do određenih spoznaja dolazi kod nekih, ali ne kod svih? Odgovor se, naravno, krije također u mozgu i vrlo je zastrašujući, ljudi se identificiraju sa svojim mozgom. Mozak je stroj i mada možemo diskutirati o teorijama da li svijest proizlazi iz njega ili je ona ispod/iznad/iza njega, mozak sam po sebi i dalje ostaje samo stroj koji funkcionira po pravilno određenim algoritmima. Na prvi pogled kompleksno, funkcioniranje mozga je u svojoj suštini zapravo vrlo jednostavno. Svako novo iskustvo odnosno svaka nova informacija stvara novu vezu – sinapsu (spoj između neurona). Kada se određena sinapsa često koristi ona se ojačava, a ona koja se ne koristi puca. U prijevodu, da bi neki zaključak ili misao postala dio našeg karaktera treba se puno puta ponoviti. Evo prikaza na jednostavnom primjeru. Prvi put čujete kako Vam roditelj ili drugi bitni autoritet u životu na stranca iz druge zemlje reagira s izrazom gađenja i izjavom “fuj”. Vaš mozak je (pojednostavljeno*) stvorio sinapsu koja spaja “fuj” i “stranac” i ta sinapsa još nema neku preveliku moć nad Vama, ona vrlo lako može puknuti ako se uvjerite da nisu svi stranci fuj ili ako čujete to od drugih no ako ste i sutradan izloženi stranac – fuj izjavi pa zatim i sljedeći dan, pa dobijete odobravanje roditelja kada oponašate tu izjavu tada sinapsa jača i postaje vrlo stabilna i nakon što prođe nekoliko godina primijetite da imate vrlo čvrst stav o strancima, negativan. On je dio Vašeg karaktera, to ste Vi, poistovjetili ste se sa sinapsom koju ste milijun puta iskoristili i “zacementirali” je u mozgu. Često naravno nije potrebno mnogo godina, ponekad je dovoljan i samo jedan dan da se uspostavi ono što nazivamo čvrstim stavom o nekoj temi i to ponovno zbog sinapsi, ali ovog puta radi više njih. Jedan neuron s drugima može stvoriti i više desetaka tisući sinapsa, broj permutacija i kombinacija u mozgu veći je od ukupnog broja elementarnih čestica u čitavom Svemiru. Evo još jedan primjer. Godišnja doba mogu biti spojena s ljeto, jesen, zima, proljeće pojmovima, godinom, prirodom, školom, mijenjanjem vremena, Vivaldijem i mnogim drugima. Bilo bi smiješno i neodgovorno tvrditi da je ovakvo funkcioniranje mozga loše jer upravo na ovaj način smo naučili govoriti, jesti i trčati, razvili smo socijalne vještine i prošli kroz obrazovni sustav. No ipak, uvijek postoji taj zlokobni “ali”. “Ali” koji Vam želim pomoći osvijestiti jest da niti jedna sinapsa nema svijest, niti jedna ne zna da li je za Vas korisna ili nije i pomaže li Vam uistinu ili ipak ne. Vaši stavovi i ponašanje mogu Vas koštati prijatelja i posla jer često ono što Vi smatrate ispravnim drugi tako ne vide. Ono što smatrate dijelom sebe, polazište koje Vas definira samo je mnogo puta ponovljena akcija. Kada bi maksimalno pojednostavili kako se izgradila Vaša ličnost, evo prikaza koji je razumljiv i djeci u vrtiću:

ODLUČIM —-> PONOVIM —-> POSTANEM

Svake sekunde biramo i svaku informaciju koju dobijemo odlučujemo prihvatiti ili ne prihvatiti, bez obzira iz kojeg izvora informacija dolazila. Prvi korak je odlučivanje da nešto prihvaćamo, zatim to svjesno ponavljamo neko vrijeme, tada prelazi u podsvjesno i ponavlja se bez našeg svjesnog razmišljanja, a nakon nekog vremena dolazi do zadnjeg koraka kada to smatramo našim čvrstim stavom.

Naslov ovog teksta glasi “Ja nisam svoj mozak” zato što se ne smatram strojem. Ja nisam mozak, ja sam evolucija mozga. Ja sam promjena. Bez obzira nalazila se ta sposobnost u samom mozgu i tako bila dijelom njega ili se pak s druge strane nalazila ispod/iznad njega ili u nekoj drugoj neobjašnjivoj sferi postojanja, u konačnici je sasvim nebitno za trenutno razumijevanje samog sebe. Ja sam ona koja upravlja sinapsama, koja ih propitkuje, testira i koja stalno ponavlja najvažniju riječ ZAŠTO. Ne postoji riječ za čovjeka važnija od upravo te. Zašto nešto volim ili ne volim, zašto smatram da je nešto ispravno, zašto me nešto ljuti ili veseli, zašto nešto želim…. Kritičko mišljenje je pojam koji zaslužuje svoj figurativni pijedestal u svim rječnicima jer jedino konstantnim propitkivanjem i znatiželjom koja ne želi umrijeti možemo dolaziti do novih otkrića kako izvan tako i unutar samih sebe. Promjena često jest bolna no ja se utješim da to samo pucaju sinapse. Da nije bilo ljudi “koji nisu bili svoj mozak” nikada ne bi izašli iz pećine i znanost se nikada ne bi razvila.

Volim ljude koji nemaju čvrsti stav, volim one koji su otvoreni za promjene, ideje i diskusiju. Volim ljude koji razmišljaju i propitkuju, koji testiraju sami sebe i svoje stavove kad god im se za to pruži prilika, inovatore, umjetnike i čudake. Volim one koji koriste “ZAŠTO” više od onih kojima je “ZATO” prva riječ na usnama. Volim filozofe i reformatore, oblikovatelje novih svjetova. Najgore što čovjek može činiti je slijepo vjerovati bilo kome, bilo kada i iz bilo kojeg razloga i najgore što od drugog čovjeka može tražiti jest da mu slijepo vjeruje. Time ubija njegov duh, njegov žar i razvoj, ubija svaku mogućnost napretka i boljitka, obilja koje može biti ostvareno samo brisanjem točki i korištenjem upitnika.

“ZATO” zatvara sva vrata, “ZAŠTO” ih otvara.

Za više informacija o mozgu:

http://znano.st

https://geek.hr/znanost

Za više komičnih stripova o ljudskih organima:

http://theawkwardyeti.com/

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *